leave it all up in the air
Na kvizu u KSETu smo bili relativno dobri u znanju, ali najvažnije bili smo najbolji u ljepoti.
— Leila
Ljudi su kreteni. Ne ovi na slikama, to smo mi i odlični smo. Drugi ljudi, međutim, dopuštaju djeci da hrane prerijske pse slanim štapićima dok ja ne viknem “Bravo, hrani ih!” i počnem glasno pljeskati. Oni također i blicevima slikaju životinje u zatamnjenom dijelu zvanom “Monsunska Šuma”. Kuckaju na akvarije, glasni su gdje je potrebna tišina.
Jedna stvar koju moram prigovorit zoološkom, a vezana je uz ljude, je to što je hendikepiranim ljudima pristup velikom broju nastambi onemogućem ili jako otežan. Scena koja mi je slomila srce: djevojčica s hodalicom ne može do nastambe s nutrijama te gorko-slatko kaže “I ja bi ih vidjela.” To je zaista nedopustivo. — Karlo
Pivica, cheesecake, Cola i Fanta u Kim’s Coffee s prijateljima @swinkisonfire i @alitaisonfire!
Nastavljam svoju potragu za najfinijim cheesecakeom u gradu. U Kim’s coffee, koji podsjeća na Divas u Martićevoj, cheesecake nije neko veliko otkriće s tim premekanim tijestom od keksa. Što na kraju krajeva nije ni bitno jer smo tu bili da uručimo govanca njihovim novim vlasnicima Dariu i Anelli!
— Iva
ona mu ponekad za večerom
daje svoj dio mozzarele
hraneći ga vilicom
a on se ponekad izjutra
iskrada u dućan
kupuje joj krafnu
pa je onako snenu iznenađuje
ona ga među prijateljicama
nikada ne ogovara
a on svoje lajave frendove konstantno izluđuje
diskrecijom njihovog uzajamnog odnosa
i on i ona vode računa o tome
da njihove svađe ne traju predugo
da si život ne otežavaju vlastitim hirovima
da javnost ne maltretiraju svojom srećom
i dragi čitatelju
ako tvoj bolesni um
sada na kraju očekuje neki cinični obrat
zajebo si se
nema obrata
ova priča
naprosto je takva
lijepa
i on i ona
dan-danas kada u Ilici gledaju izloge
ako si slučajno dodirnu ruke
stave dlan jedan u drugi
i tako koračaju do Frankopanske
(via tourettessyndrome)
još samo malo, tako malo, tako skoro i postat će nemoguće napisati ti
kratku
nježnu
otrcanu ljubavnu pjesmu
možda ti pošaljem izdajnički sms, možda ti proslijedim jedan od onih glupih powerpoint e-mailova samo kako bi imao moju adresu, možda budemo chatali na
iskonu
iskrici
gmailu
možda…
u kojoj je zrak viskozan
poput meda
neizbježan.
dirali bi se kad više ne bi mogli drugačije, kad bi se sami silovito potrgali, izgrebali,
ubijali jedno drugo
udarcima.
goli pod pokrivačem jeli bi baklave od oraha, osjetim njihov morak i sladak okus u ustima i evo plačem za tobom,
a nisam te ni imala.
ubijali bi se rukama, a ti sada već ispijen
(gdje je onaj lijepi medo koji si bio),
ti bi se smijao bolesno, kako si s vremenom
navikao.
mrzio bi me i ubio, i bilo bi ti svejedno
jesi li i sebe usput.
družili bi se s lokalnim probisvjetovima, starcima i djecom, samo njih voliš.
pričali bi po seljački i kuhali kavu uvijek navečer
kad se srebrna džezva cakli u osvjetljenoj, praznoj kuhinji
a ti bos stojiš na hladnim pločicama, preko naslona stolice visi tvoja dukserica
a ja nemam pjesmu za smisliti
samo umorno, umorno veče
puno ovih dvoje preloših klinaca
koji se osjećaju kao starci koji se ne poznaju,
i ne znaju što će, jer znaju da ionako ne mogu
držala bi se za tu agoniju u tu večer i miris turske koji se širi sumornom kuhinjom,
oprosti zbog pjesme
voljela bih da je nemam"
